Kao i u većini ruralnih naselja tako se i u Lišanima znanje stjecalo usmenom predajom i tako sve do 1904. godine kada počinje tzv. povijest školstva- te se godine u prizemlju župne kuće počela odvijati školska nastava. Godine 1913. na području župe djeluju dvije škole; u Vukšiću i Lišanima. Nova škola sa dvije učionice sagrađena je 1972. godine; ta je zgrada srušena u domovinskome ratu te su se lišanska djeca školovala u progonstvu. Po povratku se pristupilo izgradnji nove školske zgrade za malene osnovnoškolce koja je svjetlo dana ugledala 2000. godine.
Svoje kulturno i narodno blago stanovništvo čuva na razne načine, a najviše kroz pjesmu i ples; ta se tradicija očituje u djelatnostima KUD-a «Sv. Nikola Tavelić»-svojim djelovanjem pokušava održati tradicijske vrijednosti i običaje od kojih je najveće očuvano blago crkveno pjevanje poznato kao «Lišanska misa»: crkveno pučko pjevanje srodno svjetovnom pjevanju lišanskoga kraja, a ta povezanost pučkog i svjetovnog pjevanja važan je čimbenik kontinuiteta i opstanka tradicionalnog pjevanja u lišanskom kraju.
U prijeratnom vremenu u selu se družilo drugačije nego danas. Nedjeljom i velikim blagdanima nakon mise,momci i cure bi se okupili ispred župne crkve i uz cvitare zaigrali kolo. Cvitare su puhački glazbeni instrument (usna harmonika) i uvijek su imale svoju publiku i dokazivale kako ništa ne može uskolati krv i zapaliti atmosferu poput cvitaraša u kolu.
Prebiranje ustima, jezikom i zrakom iz pluća najvećihcvitaraških majstora razgaljivalo je mnoga srca, a od materice (dvje nedjelje prije Božića), preko očića (nedjelja prije Božića) pa sve do poklada, neprestano su se igrala kola u kojima je sudjelovalo i staro i mlado; krenulo bi se veselim plesom ispred crkve, a zatim bi se išlo po varošima i uz zvuke cvitara neumorno igralo.
Ta se tradicija danas nastavila samo još po natjecanjima i etno manifestacijama na kojima je baš Lišanac, Mirko Kalcina Baćo, višestruki pobjednik i nadaleko već poznat kao „najbolji cvitaraš od Nina do Knina“. A Baću voli narod popratiti brzim i ritmičnim, živahnim plesom zvanim kukulešće koje se izvodi na način da se muškarci i žene uhvate za ruke pa u kolu, koje se kreće u smjeru kazaljke na satu, punih stopala i s poskocima igra ritmom koji cvitaraš svojim cvitarama odredi.
Osim cvitara stari u Lišanima znaju zasvirati i na diplama. A diple su puhački narodni instrument koji se svira sa šest prstiju; po tri sa svake ruke, napravljene su od jareće ili ovčje kože (mišine) koja je na specijalan način obrađena. Piske, kao sastavni dio dipli jednako su važan element instrumenta. Izrađene su od trstike ili bazge, a raspored rupa na piskama karakterizira područje u kojem su svirane jer upravo se time postiže specifičan ton. Dulac je drvena cijev kroz koju se napuhuje mišina.
Pored dipli čest instrument u narodu su svirale ili dvojnice- puhački drveni instrument sa dvije cijevi sa rupicama; desna za prebiranje, lijeva za pratnju. Svirale su poznate su kao pastirski glazbeni instrument koji osim kvalitetnog zvuka karakterizira i unikatan izrezbaren izgled. Svaki Lišanac priča svoju verziju tradicije i kune se da je tome baš tako bilo. Tradicija se prenosila usmenom predajom pa vjerujemo da je svaka generacija dala svoj doprinos u obogaćivanju i štovanju starih vrijednosti.
U spomen na stara vremena još i danas se ovako zapjeva;
Oj Lišane selo najmilije,vi ste ponos cile Dalmacije.
*****
Nosit ću se k’o i moja mama, lipše robe nema od vuštana.
*****
Ljubi dragi i ujedaj jače, ljubav nije dok se ne zaplače.
*****
Čuvala sam stado i goveda i ljubila kog’ mi majka ne da.
*****
